Zaborav

22 studeni 2013

I što kada kucne taj čas? Razlaz. Ostaviti iza sebe sve što si gradio i smoči snage za novi početak. Uvijek taj početak. Život je pun početaka. Malih i novih. Pustiti sve što si gradio, kao da se nije ni dogodilo i krenuti dalje, u neke nove početke. Ne čini mi se to kao poštena igra, jer uvijek je jednom teže, a onaj drugi je počeo već davno, samo što to ovaj prvi nije vidio, možda nije želio prihvatiti, pa se borio sa tim. Ja sam se borio sa tim do zadnjeg trenutka. Do trenutka kada mi je pristojno, u rukavicama, večeras, rekao da je možda najpametnije da se raziđemo na način da se iselim iz zajedničke kuće. Čekao sam i nadao se. Od prekida je prošlo 4 mjeseca. Prije par noći, privukao me sebi u krevetu i rekao mi da ga zagrlim. Danas mi je rekao da mu to nije odgovaralo, da mu je smetalo što ga grlim. Po prirodi sam takav, uvijek strpljivo čekam i šutim. Ali sada mi je pun kurac te šutnje. Pun mi je kurac gutanja boli i jadi. Pun mi je kurac da mislim na dobro nekog drugog dok sebe i svoje potrebe potiskujem i ne slušam.
Zadnje dvije jebene godine svoga života sam proveo pokušavajući te usrećiti. Brinuo sam o svim našim životinjama. Prao jebeno rublje i od tebe i od njih dvije. Dizao se satima ranije prije svojih obaveza kako bih nahranio sve jebene životinje, počistio i doveo u red kućanstvo u kojem su živjele četiri osobe, a samo sam ja brinuo o toj kući.
Nastojao sam te usrećiti, pružiti ti sve što želiš. Prešao sam preko tvoje tri prevare, jebao se u troje jer je to bila tvoja želja, kupio ti sve što si ikad poželio, bio doma dok si ti ludovao...čekao te, uvijek sam te za neki kurac čekao i ne, nije mi bilo teško. Volio sam te. Želio sam te. Bio si bitan ti, nisam bio bitan ja. Sve sam ti dao. Zašto? Pod koju cijenu?
Cijena je ta da te nisam usrećio. Cijena je ta da sam se istrošio. Dao sam ti sve od sebe, a ti si otišao. Ostao sam sam. Otišao si sa svime što sam znao i cijenio. Uzeo si sve, nemilosrdno. Ostao sam tu, u nekoj praznini. Nitko ne razgovara sa mnom, jer svi su na kavi sa tobom. I sada, svi su negdje, ja pišem ove jebene retke i čuvam naše životinje. Nikad te neću poslati u kurac. Ali više nema starog Mene, a ni Tebe. Danas su nastali neki novi klinci koji tek trebaju odrasti. Jedan raste i dobro mu je, a drugi ovo piše, i iskreno, jebe mu se. Izgubio je sve, a početak je tek pred njim,stoga spreman je na sve. A ti, ti izgubio si jedno srce, koje voljelo te je...

Izbor

18 studeni 2013

Zašto u ljutnji izgovorimo stvari koje mislimo, a često se tu potkradu i neke zaista velike rečenice koje nisu naše, koje ne odražavaju naše mišljenje i stajalište oko neke stvari? Tuđe riječi nas bole više nego naše vlastite.O svojima često ne razmišljamo dugo, već nam prolete kroz glavu u većini slučajeva. Težina i bol nečijih tuđih riječi nam se zna urezati pod kožu i boljeti jako dugo. O tuđim riječima znamo razmišljati danima.
Svaka misao nosi određenu energiju. Isto tako, svaka izgovorena riječ, bila ona upućena nekome direktno ili ne nosi svoju energiju. Koliko puta smo odaslali svojim riječima negativnu energiju prema nekoj osobi a da toga nismo bili ni svjesni? Sve što činimo ili ne činimo ima svoje posljedice sa kojima se nekada lakše a ponekad teže nosimo. Recimo da je život skup zbroja bezbroj izbora na svakodnevnoj bazi. Od ranoga jutra kada se probudimo do kasno na večer kada legnemo u krevet, napravimo tisuće malih a ponekad i velikih izbora. Svi ti izbori zajedno čine naš život i oblikuju ga svake minute. Naravno, nema smisla razmišljati što bi bilo kada bi bilo ili kada bi naši izbori oko neke stvari bili drugačiji. Smatram da nam život nije unaprijed predodređen i da baš tim izborima mi odlučujemo o svome životu. Istina, u nekim situacija bi nam bilo lakše da je naš izbor u datom trenutku bio drugačiji, ali ne postoji osoba na ovoj laneti koja nije krivo izabrala. Ne kažu bez veze da se na greškama uči. Svakim svojim krivim izborom smo nešto naučili. Život nas uči da je ljudski griješiti. Ljudski je krivo izabrati. Ljudski je truditi se živjeti najbolje što znamo.

...

16 studeni 2013

Dani se vrte bez smisla i razloga. Radiš i nadaš se nekom boljem sutra. Kažu da to bolje sutra donosi neku stabilnost i staloženost u životu. Iskreno, koji kurac nas to uče? Kakvu maglu nam to prodaju?? Kakva stabilnost i staloženost? Toliko smo podložni svojim porocima i ovisnostima da nam oni upravljaju životima. Radim. Moja jutarnja smjena se sastoji od rada preko debelo više oda zakonskih osam sati. Ljubav mi je otišla u mahune, financijski nisam osiguran, nemam bogati zaleđe iza sebe i trpim bol svaki dan koji si sam dajem kao kaznu jer ne želim otići. Ne smatram da mi je u životu loše, jer imam sve što poželim, a sve što poželim si mogu priuštiti. Ali konstantno nešto fali. Iskreno trenutno ne mogu sabrati svoje misli jer nakon radnog tjedna u kojem sam dnevno radio preko zakonskih osam sati dnevno, odlučio sam se naliti u kućnoj radinosti pa mi je sve malo gore, iako bi trebalo biti dolje i obrnuto....ah, živote, sretnim te čine sitnice...

Bratski udarac

12 studeni 2013

Prošle su nepune tri godine od kada sam pobjegao od doma. Roditelje nisam ni čuo, ni vidio svo to vrijeme. Nisam imao hrabrosti suočiti se sa njima. Na nagovor tadašnjeg dečka stupio sam u kontakt sa njima. Sekica. Kako mi je nedostajala. Moja mala princeza, mlađa od mene 10 godina, a u toliko stvari zrelija i od mene i roditelja. Imao sam njen broj. Svako malo bi se čuli tokom te tri godine. Nismo se mogli vidjeti jer smo bili u različitim gradovima. Znala je da njen veliki braco ima dečka, i to joj nije smetalo. Glavno pitanje u njenoj glavi je bilo:"Braco, idete li ti i tvoj dečko nedjeljom na misu? Mogli bi jednom otići zajedno kada seka dođe kod vas u posjetu." Tako mala, nevina i neodoljivo slatka mi je uvijek izmamila suze na lice. Koliko god me bilo strah suočiti se sa roditeljima, toliko sam nestrpljivo očekivao taj nedjeljni ručak kako bih konačno vidio svoju sestricu.
Nisam želio izazivati dodatne probleme, pa me je dečko dovezao dvije ulice dalje od roditeljske kuće. Dogovorili smo se da ću ga nazvati kada da me pokupi.
Mama je otvorila vrata. Nasmijala se, zagrlili smo se i oboje smo zaplakali. Bio je to dirljiv i iskren trenutak. Majka i Sin, konačno u zagrljaju. Osmijeh mi je bio na licu dok smo koračali dugim hodnikom prema dnevnom boravku. Razmišljao sam kako nemam potrebu forsirati gay teme, kako ih neću pokušati educirati, objasniti da sam isti, njihov sin. Želio sam uživati u zajedničkom okupljanju nakon toliko godina.
Osmijeh je nestao čim su se vrata dnevnog boravka odškrinula. Otac, brat i svećenik. Ovaj put neki drugi, ali u istom odijelu, s istim namjera i užasavajućim osmijehom punim mržnje na usnama. Obuzeo me strah. Nisam uspio ni pozdraviti oca. Zanijemio sam.

I tu je počela priča. Obiteljsko nasljedstvo, prezime koje se treba nastaviti, obitelj, budućnost, kuća koju treba naslijediti, mama, tata, brat, sestra....bezbroj rečenica koje su se izgovarale ispred mojih očiju, opravdanja i obrazloženja zašto nije normalno da imam dečka. Svećenik koji je održao propovijed o moralnim načelima kršćanske obitelji, bolesti koja hara današnjim društvom od koje sam ja obolio....bezbroj riječi je proletjelo kroz moje uši. Vrisnuo sam:"Dosta!!!"
Brat je skočio na mene i osjetio sam bol kako mi para glavu i širi se cijelim bićem. Topla, sluzava krv je kliznula iz nosa niz obraze i na moje traperice. Zgrčio sam se u boli.

Tu se nešto slomilo u meni.


Tri godine sam bio "Ormaruša". Tako mi u homoseksualnoj zajednici nazivamo pripadnike/ce naše zajednice koji skrivaju svoju seksualnu orijentaciju. Tri godine sam se sramio priznati tko sam i što sam. Po danu sam bio uzoran član društva, a po noći sam bio među "svojima". Na poslu sam se skrivao, lagao da imam curu, odradio odglumljeni ručak sa svojom curom pred par kolega sa posla. Bio sam slab i nije mi to smetalo.


Digao sam se sa poda. Sekica mi je dotrčala i zagrlil me i počela plakati. Plakao sam i ja. Shvatio sam da moji roditelji pokušavaju vratiti sina onakvog kako su si oni zamislili da bi on trebao biti. Zalupio sam vratima, i otišao van sa sekom pokraj sebe. Dečko nas je pokupio. Seka je ostala pet dana kod mene. Bilo je to predivnih pet dana. Šetnje po Sljemenu, Zoološkom vrtu i filmovi u kinu. Obišli smo hrpu dućana sa igračkama, a uvijek bi najviše vremena proveli na odjelu sa Barbikama. Plakala je kad sam joj reko da ju moram vratiti doma. Bilo je to usred tjedna. Majka je kasnije lagala razrednici da je seka bila bolesna i nabavila joj je lažnu isprićnicu od doktora. Rekla mi je da želi živjeti sa nama. Plakao sam govoreći joj da je to nemoguće.

Vratio sam ju doma. Posjeo sam roditelje i održao dugi govor...

Seka mi dolazi u posjet najmanje jednom mjesečno za vikend. Kada se čujem sa roditeljima, a to je rijetko, ne spominjem partnera, a ni oni više ne pitaju kako mi je cura. Sa bratom se ne čujem. Na poslu svi znaju da sam gay. Od tada sam promijenio par poslova, na svakom su znali da imam partnera. Nikada nisam imao problema zbog toga. Kada me pitaju imam li curu, kažem da nemam jer volim dečke. Puno mi je pomogao taj bratski udarac. Zahvaljujući njemu, konačno sam "Izašao iz ormara" (fraza koja u homoseksualnoj zajednici znači da je netko otvoreno priznao svima da je homoseksualac).

Brate, kada bi znao koliko dobra si mi u životu donio sa tim udarcem, uvjeren sam da bi se vraški pokajao radi toga.
Voli te tvoj braco.



Predivan film. Svaki roditelj bi ga trebao pogledati. Uvijek se iznova rasplačem kada ga pogledam.

Što djeca misle o istospolnim brakovima?

Za sve koji nisu vidjeli ovaj video, evo vam prilike. Poučno, zabavno i slatko.
Svi koji su "Za" neka slobodno pogledaju i uvjere se kako je ljubav nevina u svim oblicima.
Čemu osuđivati. Make Love not War!!!



Škola srca

11 studeni 2013

Čudan je ovaj svijet kada ti potpuni stranac ukaže koliko možeš biti slab i malen.
Nisam te spreman pustiti, ne još. Ali polako odlaziš iz mene. Sve manje te ima u mojem srcu.

Bilo je ljeto. Prošle godine. Sjećanja mi naviru u misli kao da je bilo jučer...
Moj tadašnji dečko, okorjeli ovisnik o marihuani, Ti i još dvije prijateljice. Kod Tebe smo u vikendici na godišnjem. Imao si dugu, prekrasnu kosu i par kilograma više nego danas. Nisu ti bile bitne marke odjeće koju nosiš i bio si puno vedrija, nasmijanija osoba. Volio sam tvoje društvo, ispunjavali su me naši noćni razgovori uz pivicu. Ljubio sam drugog ali sam tebe gledao kao osobu koja mi je bila najbliža. Čak i tad sam ti se davao kao nikome do tada. Vodili smo razgovore o najintimnijim stvarima i po prvi put me nije bilo sram nekih grešaka i propusta u životu.
Kasno je. Sjedimo na terasi. Svijeća nam obasjava lica. Mjesec je visoko na nebu. Ostali spavaju. Baš sam se sretno osjećao tu noć. Minute i sati su stali. Vrijeme nije postojala. Mislim da sam te tu večer po prvi puta gledao drugačijim očima nego do tada. Vjerojatno se sjećaš da sam dva dana nakon te večeri u kojoj se ništa značajno nije dogodilo osim mog pogleda upućenog tebi ostavio svog dečka.
Tu večer sam shvatio da mi značiš puno više od prijatelja.

Tri godine kasnije i evo nas. Ponovo smo prijatelji. Ti i Ja. Dva stranca. Puna gorčine.
Znam da trebam, kraj, uporno ga odgađam. Kradem sate i produljujem ovu agoniju. Zašto? Čovjek sam. Kad je ljubav u pitanju, mi ljudi se ponašamo kao da smo bolesni. Racionalni dio mozga kao da se isključi. Tjeraju nas nagoni. Trčimo vođeni emocijama kao divlje životinje. I pišući ovo, sve mi je tako jasno i jednostavno. Ali realnost života izgubi svoju stvarnost kada treba donijeti odluke vezane za tebe. Još uvijek dopuštam srcu da me goni. Znam što trebam činiti, ali ono uvijek pobjedi. Srce. Čudnog li organa. Čudne li emocije koju zovemo ljubav...
Koliko smo spremni gaziti sebe, svoj ponos i pravo na sreću radi nečeg neopipljivog i tako čudnog stanja...
Učimo dok smo živi. Tako učim i ja iz dana u dan. Ti si moja škola.

Tvoje usne. Ta punoća i okus koji su mi toliko nedostajali, sinoć su bili moji. Vikendi nam postaju rutina. Ti odlaziš van, ja ostajem doma. Čekam te. Na kraju se to čekanje isplati, barem u fizičkom smislu. Nedostajala mi je toplina tvojeg tijela. Miris. Znaš koliko mi je poljubac svet. Nikada se ne ljubim, i ljubio sam malo njih. Znaš. Dopustio si sebi noćas da budeš opet moj. Na kratko. Jednu noć. Nisam više siguran da li mi to samo još više otežava našu situaciju ili mi činiš dobro? Trenutno, nije ni bitno. Bio si moj.
Pokrio sam se dekom i sklupčao se uz tebe. Sanjao sam naš seks. Sada sam opet sam doma, a moje tijelo te još uvijek želi. Treba te. Što nam donosi ova noć? Odvojene krevete ili naša spojena tijela? Sve je, kao i obično, samo u tvojim rukama.
Čekam te. Iako radim ujutro, budan sam i čekam. Požuri se. Vani pada kiša i hladno je. Trebam te.

10 studeni 2013

Pišem ti zaborav mojim suzama.
Suze su pune otrova.
Ljubav ne živi u crnoj duši.
Moja se crni od katrana tvoje sluzi.
Noćima tugujem za srećom naše ljubavi.
Jer imali smo sve, a ti, odrekao si me se.

Roditelji

09 studeni 2013

Rođen sam pod okriljem Crkve. Moji roditelji, Bosanci, svoju zadaću roditeljstva su obavljali jako dobro. Svaku nedjelju smo išli na misu. U vrijeme Božića i Uskrsa na misu se išlo svaki dan. Od malih nogu sam postao ministrant. Glumio sam u predstavama, išao na duhovne obnove, vjeronauk tri puta tjedno. Bio sam dijete koje je svaki roditelj mogao samo poželjeti. U školi sam prolazio sa prosjekom 5,0. Išao na natjecanja iz kemije, fizike, matematike i hrvatskog, bio u dramskoj grupi... Roditelji su bili ponosni, i svi smo imali idiličan život, kao iz bajke. Krenuo sam u srednju, upisao medicinsku jer je to moja mama željela, svoje želje sam ostavio po strani. Nisam izlazio po kafićima, pušio, a ni pio jer je to bilo nezamislivo za jedno dobro dijete kao što sam ja bio.
U nekom trenutku u drugom srednje, prijateljica iz razreda je rekla da je gay. Svima nam je to bio šok, nešto novo i jako zanimljivo. Kao društvo smo je prihvatili. Počeli smo izlaziti sa njom, družiti se sa pederim i lezbama i bilo nam je super. U tim spontanim i nenadanim druženjima dogodio se i moj prvi poljubac sa muškarcem. Bio je stariji, pristojan, i sve je ostalo na tom poljubcu koji je meni promjenio život. Shvatio sam da me muškarci privlače više nego žene. Borio sam se sa tim jer sam odgajan da to nije normalno. S vremenom sam prihvatio sebe takav kakav jesam i ušao u prvu vezu.
U vrijeme moje mladosti nije bilo bloga, pisali su se dnevnici i skrivali se po cijeloj kući. Nisam se ni okrenuo, a već sam bio 4 srednje i skoro već godinu i pol u sretnoj vezi.
Sjećam se tog proljetog dana. Ja, društvo, dragi i cedevita ispred HNK-a, sjedimo i smijemo se. Dan je bio predivan. Nokia 3310, moj prvi mobitel je zazvonio. Tata!!! Znao sam da nešto nije u redu, jer on zove samo kada je loše. "Smjesta dolazi doma. Našao sam tvoju crnu bilježnicu. U osam dolazi svećenik!!" Svijet mi se srušio na leđa. Pronašao je moj dnevnik. Sve je bilo zapisano u njemu. Svaka misao, akcija i svaki pokret.
Nisam došao doma u osam. Krenuo sam na zadnji bus. Pola sata stajao ispred ulaznih vrata i skupljao hrabrosti da uđem.
Mama uplakana, tata pijan sa bocom ispred sebe i svećenik sa ogromnim raspelom i svetom vodom sjede u dnevnom boravku. Nisam uspio reći ni "Dobra večer!", tata se zaletio na mene, svećenik je izlio par litara svete vode na mene, priljubili su me uza zid, pritisnuli raspelo na čelo i počeli moliti. Mama je u pozadini plakala i jecala. Stalno vičući:"Što sam ja Bogu skrivila da me je ovako kaznio?"
Cijeli ritual je trajao pola sata po mojoj procjeni. Stajao sam i smijao im se. Smijao sam se jadu koji su sami izazvali svojim neshvaćanjem i neprihvaćanjem. Nismo razgovarali. Samo su mi rekli da nisam njihov sin, izrod kao ja ne može biti od istih gena kao i oni.
Dva mjeseca su prošla u šutnji, suzama, očevom opijanju, majčinom plakanju i mojem pokušaju da se opravdam. Da im pokažem da sam još uvijek ista osoba koju su voljeli. Dva gorka i teška mjeseca su mi trebala da shvatim, neke ljude ne možeš promjeniti. I to nije loše. Jednostavno je tako. Pomirio sam se sa tom spoznajom.

Mama je prala rublje, otac je gledao nogometnu utakmicu, a ja sam se potiho pakirao u svojoj sobi. Imao sam 18 godina i napuštao sam život koji sam gradio do tada. Ušao sam u kuhinju, pozdravio ih i rekao da odlazim na kavu. Nisu me ni pogledali.

Od tada je prošlo 9 godina. Vidjeli smo se tri puta, telefonski se čujemo par puta godišnje. Ne zamjeram im. Ipak su to moji roditelji i ja ih volim. Neke ljude ne možeš promjeniti. Razočarali su me. Kao i ja njih, u njihovim očima. Ali oprostio sam im. Nisu oni krivi. Moji roditelji.

Pobjegao sam jer nisam više mogao podnijeti poglede i osudu. Godinama mi je trebalo da dođem sebi, da složim kockice u glavi i da im oprostim. Tako je valjda trebalo biti.
Još uvijek vas volim, još uvijek sam vaš mali sin. Možda danas ne trebam više nakon svega vašu ljubav, ali vjerojatno si samo lažem. Volim vas, i ponosan sam jer sam vaš sin. Iako ste me se odrekli i ne nosim više očevo već majčino prezime, vaš sam sin.

Danas se ne bojim sebe i svoje seksualnosti. Vjerujem u Boga, osudžujem Crkvu i cijelu tu instituciju. Kad mogu, pokušam neukom objasniti da nema ništa loše u pederima i lezbama. Vjerujem da će jednog dana i moja zajednica biti prihvaćena i punopravna i da će sve ove debate, inkvizicije i lomače biti dio prošlosti i samo još jedna stepenica u civilizacijskom napretku.

Pomodni pederi

Ako mi nešto ide na kurac, onda su to pomodni pederi. A ti si upravo postao jedan takav.
Radi takvih tetkica poput tebe i mnogih sličnih ili istih kao i ti, ostatak svijeta nas mrzi i osuđuje.
Jebemu, zar ne možete biti normalni? Čemu to jebeno forsiranje, markirane robice i ženske torbice?
Koji ti se kurac dogodio? Prije si imao cure. Sa cura si prešao na dečke. I bio si normalan. Bio si Ti do neki dan.
Sad su odjednom bitne neke revije, druge posvuduše i tetkice.
Iskreno, gadiš mi se. Gadi mi se osoba u koju se pretvaraš. A i dalje te volim.
Veći sam ja luđak od tebe jer te još uvijek ne mogu pustiti.
Ali dobro je. Ne volim to što postaješ. Gubiš sebe i sve nijanse koje sam volio na tebi.
Budi ti pomodna pederčina. Uživaj sa sličnima sebi. Zaslužujete jedni drugi.
Samo mi je krivo što radi Vas ljudi imaju toliko predrasuda i stavova o nama pederima.
Jebi ga. Valjda tako mora biti.
I da, tvoja nova kožna jaka je JEBENA i svaka ti čast na toj investiciji. Neću ni pitati koliko je koštala.
Samo da te podsjetim, nisi platio svoj dio režija za prošli jebeni mjesec!!!

Država

Čuju li to moje uši dobro? Zar je konačno Hrvatska otišla korak dalje? Pa fino, fino.
Ali kurac mi to sada znači. Gledam te kako spavaš. Krevet ti je poluprazan jer mene nema u njemu.
Zar ti nije hladno? Ja svaku večer grlim jastuk koji umjesto navlake ima tvoju majicu. Znaš onu crno-plavu, dugih rukava? Tvoja najdraža pidžama za koju već neko vrijeme misliš da je netragom nestala.
Moja je. Jer meni je noćima jako hladno. Ovaj krevet koji je sada moj, iako mali, meni je prevelik.
Svaku večer zaspem gledajući tebe ili tvoju najdražu majicu. Hoće li se sa vremenom i ona izlizati kao i naša ljubav?
Još uvijek sam budan, jer netko te treba probuditi za sat vremena i spremiti za put. Još uvijek ti pakiram stvari kada odlaziš. Opet ti nosim hranu da mi ne ogladniš. I opet te gledam.
Nadam ti se.
Probudio si se na kratko jer si žedan. I ja sam odmah skočio da ti napravim sok, jer ti ne piješ vodu.
Toliko stvari o tebi znam da mogu napisati knjigu o tebi. Toliko te poznajem. Toliko me usrećuješ.
Budala si, znaš? Jer osjećam da polako gubiš me.
Možemo imati sve. Čak nam ni država više ne stoji na putu.
Jedina prepreka našoj sreći si postao TI.

Vikend 2

08 studeni 2013

Stalno gazim sebe i pomažem ti. Na svaku tvoju rečenicu, ja skačem!
Pomažem ti i za sutra. A vikend je, i znam da sutra ideš van. Opet ću ostati sam doma, jer psi se ne čuvaju sami.
A ti ćeš partijati i ludovati. Najgore je što i naši prijatelji odlaze sa tobom.
Znam da ćeš sutra u nekom trenutku ludila biti spreman na iskrenost, ali mene neće biti pokraj tebe da tu iskrenost zajedno podijelimo.
Trgaš me. A ja se skupljam uvijek iznova, i iznova ti dajem priliku da me opet strgaš.
Po prvi put skrivam od tebe ove rečenice jer ne želim da ih vidiš. Ovaj jad pripada samo meni. Tu te nema. I možda je tako i bolje.
Nema te većinu vremena. Ali te još uvijek volim. Čuvam te u sebi iako to više ne zaslužuješ.
Boli me. A tebe boli kurac za mene!!!

Bojim se da te ne poznajem više. Gledam isto lice, ali to više nisi ti. Ljudi se mjenjaju. A promjene uvijek nekome teško na srce padaju.
Ne sudim. Tugujem. Piva je tu. Ona sve zna. Otupljuje. Daje zaborav. Na kratko nestaješ. I onda se vračaš kao još veći val nego prije. Tuga uvijek dolazi kasnije.
Zabavljaju me lica nepoznatih osoba oko mene. Tražim te u njima, ali tebe nema. Grčim se ponekad jer na trenutak pomislim da te vidim. Oči me varaju.
Srce upravlja mojim organima. Tijelo te želi. A tebe nema...

Budala

Ležiš sa najdražom knjigom u ruci. Gledam te. Znam da znaš da te gledam. Koristiš to. Nanosiš mi bol. Postaješ ista sjena kao mnogi prije tebe. Sve si dalje od mene. A Ja. Moje Ja te još uvijek voli.
Što si gori prema meni, to je moja ljubav veća.
Na pragu kuće si rekao: "Ne donosi mi ništa sa posla, Ne želim stvarno više ništa od tebe!!"
Donio sam ti wrap sa teryaki piletinom,alge i grill piletinu sa strane jer znam da "briješ" na proteine. Svaki dan moja usta ostaju prazna kako bih nahranio tvoja.
I onda se pitam da li sam budala?? Bio si daleko od mene. U noći. Sa nekim drugim. Došao si u naš doma. Znam da si bio sa drugim, ali potreba da se brinem za tebe je opet prevladala. Brinem se za tebe. To me ispunjava.
I pitam se zašto sam uporno budala??
Tko će se brinuti za mene? Prije si Ti bio taj? I dalje želim da je to tvoja zadaća. Ali tebe nema!!!
Tu si samo kada se Ja brinem o tebi. A ja sam sam. Gledam te. Gladan sam tebe i tvoje ljubavi.
Stalno te gledam. Nikad mi te dosta. Gledam, i tužan sam.
Ali i tuga je trenutno dostatna.
Sve što mi daje tebe, bila to barem jedna jadna minuta u cijelome danu je dovoljna da utaži moju žeđ za tobom.
Žedan sam. Toliko sam te žedan da me boli ta žeđ više nego išta.
Polako se mirim sa vjerojatnom činjenicom da moja žeđ nikada neće biti utažena.
Ali za sad, za sad hranim svoju žeđ tobom jer si moja jedina svrha života.
Ti, i uvijek samo ti. Nikada nitko drugi...

07 studeni 2013

Otišao si iz kuće bez pozdrava, sa prijetnjom na usnama, a ja sam tiho stisnuo usnice, progutao dozu bijesa i pustio suze da teku.
Tuga ne odlazi sa mojih obraza. Odlaziš samo ti. Uvijek iznova i svaki put sigurniji. A ja čekam.
Sve što radim je čekanje. I gledam. Gledam tvoje obrise koji se polagano gube.
I ja lovim mrvice jedne davne sreće. Svima zaboravljene, a meni tako slatke i drage.

Kao dva stranca, u istoj sobi, na dva kreveta.
Slikam noćima sreću koju smo imali,
Rukama držim srca koja smo voljeli.
Ponor među nama raste,
Postao sam dio druge kaste.
Nađi drugog, riječi su koje kažeš meni,
A ne znaš da si ti Taj svaki drugi.
Noć nas spaja u snovima,
Tvoj sam iako me daješ drugima...

San

Gledam cijeli dan ljude oko sebe, strance u tramvaju, poznate emocije na nepoznatim ljudima, obrise privida njihove sreće. Hodamo, trčimo, stalno lovimo neku sreću, uvijek nešto tražimo. Dajemo, primamo, dajemo, uzimaju nam, mi uzimamo drugima, pa oni nama, mi njima i tako se sve vrti u jednom beskonačnom i začaranom krugu života. Nismo ni svijesni koliko iluzija i snova prođe pokraj nas. Koliko nas krhotina tuđih emocija i misli okrzne svake minute. Svatko od nas stvara vlastiti privid sretnog mjesta. Završiš školu, pa fax, kreneš raditi. Do tada iza sebe imaš već nekoliko prohujalih veza. Opet si u nekoj novoj. Radiš. Izlaziš. Trošiš se. Dobro ti je većinu dana. Ljubiš i tebe ljube. Živiš. Konačno možeš reći da si počeo živjeti.
S druge strane tvoja voljena osoba se nadrkava po kojekakvim chatovima, live web camerama, dopisuje se sa nekoliko njih, samo im golica maštu jer nema muda napraviti prvi korak, otići dalje i naći se sa nekim. Na poslu te većina ljudi voli, tolerira i podnosi, ali i to je samo maska. Zapravo te privatno ne vole. Smeta im što dobro obavljaš svoj posao. Ljudi zavide. Vide te sretnog i zavide na tvom prividu koji si stvorio.
Nije sve tako crno, reklo bi se. Ali ako ćeš biti realan, moraš priznati da svi živimo u nekim svojim zabludama, idealiziranjima, napuhivanjima i vlastitom sarkazmu. Nitko ne zna sve i nikada neće. Možda je tako i bolje.
Mi Ribe to najbolje razumijemo. Život u vodama sastavljenim od naših želja i snova nam je tako drag i mio. Poznat kao toplina majčine utrobe. Svi se volimo osjećati sigurno i voljeno. Svi želimo pripadati i posjedovati.
To je teret ljudske civilizacije. Nikada nam nije bilo lako, a danas nam je još lakše pobjeći pod deku i živjeti svoj san. U četiri zida vlastitog uma.
Tko ne sanja neka probudi nas ostale. Umoran sam od vlastitog sna...

Muškarac Riba i ljubav

06 studeni 2013

"Ovo je tipična sanjalica pri otvorenim očima, muškarac koji u mirnoj i sigurnoj atmosferi ispunjenoj spokojem želi i može razvijati svoje poetične i utopijske ideje, siguran kako ga njegova duboka osjećajnost nikada neče prevariti.
To je muškarac koji će se dugo dvojiti uraditi nešto ili ne, a onda će odluku donijeti naglo i naprečac, bez obzira na moguće posljedice. Ono što drugi u njega najviše cijene je njegova sposobnost da uvijek nađe vremena za slušanje tuđih nevolja, za suosjećanje s njima i za davanje savjeta. To je osoba koja ne voli uhodani ritam svakodnevnice i kojeg će najviše pogoditi spoznaja o prevari voljene osobe. Kad ga prođe bijes, uzvratit će na isti način, jasno dajući do znanja što je i zašto napravio
To je muškarac koji voli davati u svakom pogledu osobi koju zavoli. Za uzvrat, od voljene osobe želi snagu duha, strpljivost, osjećajnost i razvijen osjećaj za romantično. Isto tako, traži potpunu indiferentnost prema svojim naglim provalama specifičnog humora, a koje ga svako malo obuzimaju.
Tjelesnost im je izvanredno razvijena i vrlo osjetljiva, pa ih mnogi smatraju idealnim ljubavnicima. Ali, pripazite, s muškarcem Ribom njegova/njegov odabranica/odabranik srca treba istovremeno biti majka, supruga, ljubavnica, kuharica, njegovateljica i barem još desetak drugih lica pa da bi on bio zadovoljan i da bi se skrasio u nekoj čvrstoj, stabilnoj vezi.
Ono što ga karakterizira jest promjenjivost. Dok je danas prepun oduševljenja, sutradan je već izgubljen u mislima o samoubojstvu. Ni poslije četrdesetak godina zajedničkog života neće se u tome izmjeniti, baš kao što ni njegova supruga/muž nakon toliko godina bračne veze neće moći kazati kako ga u potpunosti poznaje i razumije."


Drama, drama i drama

04 studeni 2013

Nikada mi nije smetala činjenica da sam homoseksualac. Imao sam problema radi toga, ali to nije slomilo moj duh. Često sam imao dojam da sam dio skupine koja odskače od neke normale i to me poprično zabavljalo. Bilo je slatko odrastati i skrivati se. Raditi stvari koje se ne rade. Bježati od zacrtane rutine. Nikada nisam skrivao svoju orijentaciju i glumio da sam nešto što nisam. Što se tiče moje seksualne orijentiranosti, moje karte su uvijek širom otvorene na stolu.
Kako godine prolaze, sve mi se teže nositi sa činjenicom tko sam i što sam. Sve mi se ovo čini nekako suludo. Neki novi klinci su oko mene. Štikle su postale svakodnevni ritual tih muškaraca zarobljenih u krivom tijelu. Sjebana stvar je taj duh kada zaluta. Sve se vrti oko seksa. Pozicija na društvenoj ljestvici je postala mjerilo karaktera i morala. Izlasci rutina koja se ne preskače. Ne želim moralizirati i globalizirati. Pišem samo o stvarima koje mene okružuju i zaokopljaju. Ne kažem da su svi pederi isti, ali velika većina njih je kopija kopije, klon jednog te istog klona radi kojeg nas toliki osuđuju.

Živim sa svojim bivšim dečkom. Bili smo skupa skoro dvije godine. Prije toga smo bili najbolji prijatelji.
Sada, pretpostavljam, više nego ikada, želim ga, a on se uspješno udaljuje od mene. Imamo dobrih, ali puno više loših dana. Povremeno se seksamo, kao zadnja dva dana, ali obično nakon dan-dva mira dođe do sukoba.
Što je to u ljudskoj naravi da počne cijeniti stvari tek onda kada ih izgubi?
On je sada na vrhuncu društvene ljestvice u zajednici pedera. Stalno izlazi, svi ga zovu i žele, a on se osjeća bolje nego ikada. Ne krivi ga, ne napadam ga... I sam sam znao biti u takvim situacija i nisam se bunio. Svi volimo osjećaj da nas žele, svi smo ovisni o samopouzdanju i tragamo za njim na najčudnijim mjestima...

Ja sam doma. Sa životinjama koje čuvam kada nisam na poslu. Sa njima sam od našeg prekida svaki vikend kako bi on mogao ići van. Gledam filmove, zaspem na sat-dva i čekam ga. Čekam da se vrati, iako ne spavamo svaku noć skupa. Čekam. Što time dobivam, ni sam više nisam siguran. Ali mrvice koje pokupim mi znače puno. Tvrdoglav je. Možda je samo odlučan, a ja se tješim da je to tvrdoglavost. Ne znam.
"Dosta mi je radi dvije godine nakupljenih sranja i svake prilike koju sjebeš!"
Rečenica koju mi je uputio nakon današnje svađe i mojeg pitanja zašto poludi na najmanju sitnicu. Zar je moguće da sam ja toliko slijep da ne vidim svoje greške i propuste???

Jebemu, jel sad razumijete zašto sam sebi ponekad idem na kurac? Mi pederi smo toliko skloni drami. Malo nas zna objektivno i racionalno stati i sagledati neku situaciju. Uvijek samo drama, drama i drama. Sve je konačno i terminalno i nikad ne vidimo izlaza. Sve je smak svijeta. I sam sam takav. Drama, drama...
U ovoj igri samo ja gubim. Radi mojih pitanja i pretpostavki večeras vjerojatno spavam sam. Preboljeti nekoga je teško. Voljeti nekoga tko je i tebe volio i otišao je mučenje koje si sami radimo. Mučimo se, dramimo i jadamo...

Dan po dan

03 studeni 2013

Došao je doma i nije bio "čist". Ali to je sasvim dobro došlo.
Štujem njegovo tijelo, svaki pregib, njegov miris, poneki madež i sve savršenosti i nesavršenosti na njemu. I sinoć sam konzumirao to tijelo koje štujem. Uživao sam u njemu svaku sekundu.
Cijeli dan ista slika u glavi. Naša tijela spojena u jednoj zajedničnoj ekstazi potpomognuta s malo brzine. Ništa nije narušilo mir i spokoj.
Jebemu, tako bi nam moglo biti svaki dan. Osjećam se kao da imam razvod iza sebe, hrpu djece na grbači i neopisivu želju za ponovnim "brakom".
Brinem za djecu, za njega, kuću...nalikujem očajnoj kućanici koja sve oprašta, ništa joj više nije teško učiniti ili oprostiti svom muškarcu i zadovoljava se tim malim mrvicama koje joj život znače.
Korak po korak. Možda sve ovo ima neki viši cilj zacrtan u bezbrojnim zvijezdama.
Dan po dan....

Tijelo

Glavom mi odzvanja rečenica: "Da li ti je ovo ok? Nadam se da me sutra nečeš tražiti da se pomirimo?" Suza je krenula, tiho sam mu rekao da je sve ok. Pitao sam ga da li je njemu ovo ok? Rekao je: "Sada da!!!"
Suze su krenule, ovaj put još jače i snažnije. Sagnuo sam glavu prema njegovom penisu da mi ne vidi suze. Seks je bio kao i prije. On je jedina osoba koja me zna dovesti do orgazma.
Ostali smo u istom krevetu, iako već neko vrijeme spavamo odvojeno. Moje tijeo se nije odvajalo od njegovog, i začudo njegovo nije bježalo...

Vikend

02 studeni 2013

Ponekad se pitam kada će svemu ovome doći kraj? Ma zajebi, pitam se to puno češće od "ponekad". Došao sam doma kako bi napravili smjenu, ja ostajem noćima sam u ovoj kući a ti odlaziš u tu istu noć. Nema te do jutra, u najboljem slućaju, a ja te kao vjerni pas čekam.Nije mi to problem, jer znam da se uvijek vratiš. Ali ubij me, ovo čekanje je ponekad jako samotan posao bez velikih nagrada u igri. Zadnji sex je bio nabijen strasti, ali mi se čini da je to bilo samo tjelesno ispražnjavanje. Emocije su ostale nekako po strani.
Cigareta gori i puni mi pluća otrovom, istim onim otrovom koji si mi zabranio. Toliko sitnica me podsjeća na tebe. Toliko puta želim da mi nešto zabraniš. Stalno pokušavam dobiti neku zabranu od tebe, kako bi stvorio iluziju da smo i dalje u redu. Ali zabrana nema. Tu smo samo nas dvojica. Ti i ja. Prijatelji. Kako mrzim tu riječ.
Brojat ću i noćas sate do tvog dolaska. Vikend. Prokleti vikend...



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.